Moje internacionalno iskustvo u Indiji

 

U rujnu 2010. godine sam se zajedno s još par ljudi iz nacionalnog tima AIESEC-a Hrvatske odlučila prijaviti za International Congress 2010 u Indiji. IC je najstariji kongres koji postoji u AIESEC-u i kada smo potvrđeni kao delegati, ljudi koji su bili i oni koji nisu, su mi poželjeli dobar provod i super iskustvo. Vjerovala sam da su u pravu...  Prije samog putovanja trebalo je uvjeriti roditelje da je sve to smisleno, da se ja tamo razvijam i da Indija nije tako daleka, nepoznata i strašna. Mjesec dana prije putovanja uslijedile su pripreme, cijepljenje, karta, plan puta, lijekova koje ćemo ponijeti za nuždu itd...

 

Sam put je trajao 5 dana, vlak, let, još jedan vlak od 30 sati i napokon smo bili u Hyderabadu, u gradu u kojem se održavala konferencija. Sama konferencija je valjda vrhunac AIESEC konferencija. Doista 110 zemalja, koliko ih postoji u AIESEC-u, su bile prisutne. Ekipa iz Afrike, Azije, Južne Amerike..vidiš ljude iz zemalja za koje si nekad čuo na satu zemljopisa i ne znaš više ništa o njima, a sada ih napokon možeš povezati s licima. Dakle bilo je ukupno 700 ljudi, konferencija je trajala 10 dana u hotelu s 5 zvjezdica, a okupljala je vrhovno leadership tijelo AIESEC-a. Znači profil delegata su bili svi s nacionalne razine (MCP, MC VP, NST) i LCP-evi. Neću nikad zaboraviti kad su me prošli trnci prvi put na konferenciji... Svečano otvorenje, ogromna dvorana, tona novinara, kamera, svi fensi obučeni, izlazi na stage jedan indijski alumni, neka faca u faramceutskoj industriji i vječni AIESEC-ovac. Rekao je: „Pogledajte dobro oko sebe. Ovo što vi sada doživljavate, doživi 0,000001% ljudi na cijelom svijetu“. Gotova sam bila...samo što ne plačem. I stvarno..okreneš se i vidiš sve te različite ljude, različitih životnih stilova, različitih kultura, različitih priča, a sve vas veže jedno: AIESEC. Fenomenalan je osjećaj kada ste sa 700 različitih ljudi u istoj prostoriji. Odličan je osjećaj kad svaka zemlja predstavlja svoj roll call, kad zajedno plešete tunak tunak, kad svaka regija izvikuje svoje parole. Najbolje od svega je bilo što si svakom mogao prići u svakom trenutku, jer svi ste prijatelji, nitko nije bio stranac.

 

Puno sam naučila. Tijekom ručka, večere, zemlje su imale sastanke i razgovarale o mogućnostima suradnje na području exchangea...“Mi imamo ovaj projekt“, „Nama trebaju ovakvi praktikanti, imate li vi takav profil?“...nevjerojatno je koliko su ti ljudi predani AIESEC-u, koliko se trude, koliko ozbiljno shvaćaju svoj posao u jednoj studentskoj organizaciji. I ja sam imala sastanke naravno. Razgovarala sam s drugim zemljama o alumnijima, o tome kako su uključeni i upravo zbog tih sastanaka nastaje ova inicijativa Fonda za internacionalne konferencije.

 

Iskustvo s IC-a me jako promijenilo...zahvaljujući internacionalnim prijateljima i kontaktima često tražim savjete i dobre prakse iz drugih zemalja, cijelo iskustvo mi je proširilo vidike i natjeralo da shvatim koliko su sve zemlje predivne i koliko možeš od svake kulture naučiti nešto dobro i pokušati to implementirati kod sebe. Kako su Indijci dosta miroljubivi, a mi Hrvati dosta užurbani i nervozni, svaki put kad se razljutim, pokušam se smiriti i reći da ništa ne može biti tako loše i da se sve događa s razlogom. Razumijem više druge kulture i jasno mi je zašto Indijci uvijek kasne ili zašto Kolumbijci vole plesati. Nakon boravka u tako siromašnoj zemlji, zahvaljujem Bogu na zraku koji udišem, na svom toplom krevetu i dobrim roditeljima. Ne bojim se probat nešto novo, ne bojim se odvažiti.

 

U svakom pogledu sam se razvila. I istina, internacionalna konferencija je doista jedno vrijedno iskustvo koje doživi 0,0001% ljudi u cijelom svijetu...

 

Ana Ćuro

NST Alumni Engagement Director

AIESEC Croatia