Moje malteško iskustvo
ili
NEMA AVANTURE DO AIESEC AVANTURE!
Mjesec ožujak nije vrijeme kad većina ljudi
pomisli na putovanja, izlete, avanture; jedan prosječni student u tom vremenu zaokupiran je
ispitima.
Srećom, jedan prosječni
AIESEC-ovac sve je, samo ne i prosječan student, i u tom duhu, spontano i svjetlosnom brzinom, šest
mladih nadobudnih AIESEC-ovaca odlučilo je napraviti prvi korak prema drukčijem SUTRA i prijaviti
se na svoju prvu internacionalnu konferenciju. Konferencija bila organizirana za 150 studenata s
područja Zapadne Europe i Sjeverne Amerike,te smo se mi iz centralne i istočne Europe malo provukli
kako bismo im se pridružili.
Naše veselo putovanje
počelo je 9. ožujka u kasnim večernjim satima, u vlaku prema Veneciji, vlaku koji je tolike
generacije AIESEC-ovaca već prevezao istom rutom, te smo po ranojutarnjem dolasku nastavili
njihovim stopama: proveli smo cijeli dan istražujući Veneciju i vježbajući naš talijanski, do
večernjeg leta našeg aviona, koji taj dan ipak nije mogao letjeti, zbog lošeg vremena. Bez sekunde
premišljanja, kupili smo karte i već tu istu noć bili smo u vlaku za Pisu, iz koje je avion trebao
letjeti idući dan. S ruksacima na leđima krenuli smo u upoznavanje još jednog bisera talijanske
kulture. Nakon pokušavanja ispravljanja Kosog tornja, slikanja u rikši i studentskog obroka u
parku, krenuli smo put Malte – NAPOKON! Smjestivši se u hostel, utonuli smo u san, u potpunosti
nesvjesni što nas tek očekuje i kakva nam se uzbuđenja prikradaju.
Iduće jutro, svečano otvaranje konferencije
održalo se na Ekonomskom fakultetu, te smo tu dobili prvu priliku upoznati se s ljudima s kojima
ćemo provesti narednih nekoliko dana, a isto tako okusiti hranu njihovih zemalja: jedna od
tradicija AIESEC-a jest Global Village, odnosno, predstavljanje hrane i pića svoje zemlje. Već je
tu atmosfera bila vesela, a na kraju prvog dana shvatili smo da ovakvu vrstu povezanosti s ljudima
iz cijelog svijeta koje ne znaš možeš osjetiti samo u nečemu poput AIESEC-a, i da su to doživljaji
koji se ne mogu riječima izreći. Narednih nekoliko dana proteklo je brzo i dinamično; učili smo
puno o AIESEC-u, ali još više o sebi, pričali na stranim jezicima i saznavali stvari o zemljama o
kojima smo do sada samo učili u školi. Pjevali smo, plesali i pričali puno, a spavali malo; nitko
nije želio propustiti niti jedan trenutak ovog posebnog iskustva, jer svaka minuta spavanja
predstavljala bi minutu manje provedenu u razgovoru s novim prijateljem iz Nizozemske ili
Norveške.... Sve što je dobro kratko traje, žalosna je istina koja se pokazala, još jedanput, bolno
točnom i preciznom kada je došao zadnji dan konferencije. Sjedeći u plenarnoj dvorani posljednji
put, gledajući oko sebe sva ta lica i znajući da se više nikada neće dogoditi da se svi ti isti
ljudi nađu na istom mjestu u isto vrijeme, osjetila sam neobičnu tugu pomiješanu sa srećom i
ljutnjom, uzbuđenjem i melankolijom za nečime što još uvijek traje. Pozdravljanje je uzrokovalo
grude u grlu i pokoju krišom obrisanu suzu, i, naravno, neizostavna obećanja da ćemo se čuti i
vidjeti... Zadnja noć provedena na Malti zapravo nam je olakšala rastanke: kako se većina
zadržavala još barem noć ili dvije, i svi smo bili smješteni blizu i išli van, još smo tu noć
neočekivano proveli skupa, uz vatrene DJ-e i koktelčiće, te se pozdravljali i po nekoliko
puta, da bismo se nešto kasnije opet sreli u idućoj diskoteci. Slijedeći dan prije leta proveli smo
upoznavajući samu Maltu, te smo se oduševljeno ogledali oko sebe osjećajući se kao Alise u Zemlji
čudesa: potpuno moderni dijelovi grada i disokoteke, spram tradicionalnih baroknih građevina i kuća
mediteranskog starog stila gradnje budili su u nama osjećaj da se nalazimo u nekom starom filmu, uz
te divne, glasne, vesele Maltežane.
Osjećaji i snažne emocije tijekom i nakon
konferencije ne mogu se riječima izraziti; gledajući slike osjećam golemu čežnju da ponovim to
iskustvo s tim ljudima, ali znam da me nova prilika čeka.
Mjesecima nakon povratka uviđala sam kako me to iskustvo promijenilo: postala sam
strpljivija, prestala sam paničariti kada stvari pođu po zlu, shvatila sam da su predrasude i
stereotipi počesto istiniti, ali na puno pozitivniji način, osjetila sam kolika je snaga mlade
osobe kojoj se pruži prilika da promijeni sebe, kako bi mijenjala druge, i svijet.... I , više od
svega, osjetila sam koliko je pozitivna moć jednog običnog novog - prijateljstva....
Iris Trtanj
LC Zagreb |
